Zašto smo demolirali tablu Agencije za privatizaciju

Skidanjem i demoliranjem table Agencije za privatizaciju želimo da simbolično započnemo proces ukidanja institucija koje od svog nastanka deluju protiv interesa i egzistencije većine stanovnika u Srbiji. To je samo još jedan korak naše organizacije u borbi protiv kapitalističkih mera uperenih protiv radnika i seljaka. Ovim, takođe, želimo da damo primer ostalim radnicima kakav način borbe smatramo da ubuduće treba voditi.

Već godinama predvodimo anti-privatizacionu borbu u Srbiji i organizovali smo veći broj protesta za raskid privatizacija na kojima smo ukazali na čitav sistem uništavanja ekonomije zarad bogaćenja malog broja ljudi. Radnička borba dala je rezultate i podstakla preispitivanja brojnih nelegalnih privatizacija, ali čitav sistem pljačke još uvek nije razmontiran. Trenutna državna borba protiv korupcije odlazi u krivom smeru, jer ne dolazi ni do reformisanja ni do ukidanja institucija koje su omogućile najveće pljačke. Ovim činom želimo da poručimo da bez ukidanja Agencije za privatizaciju i raskida sa privatizacionom, kapitalističkom politikom nema oporavka ekonomije, niti mogućnosti stvaranja alternativne ekonomije koja bi bila u interesu stanovništva, pod demokratskom narodnom kontrolom, i koja bi očuvala zajednička dobra, zemljište, prirodne resurse i zdravu prirodnu sredinu.
Ne zanima nas što smo počinili jedan nelegalan čin, jer je on apsolutno legitiman uzimajući u obzir posledice neustavnog delovanja Agencije za privatizaciju po životni standard radnika i stopu nezaposlenosti, i uzimajući u obzir budućnost koju treba izgraditi na potpuno novim anti-kapitalističkim i anti-privatizacionim principima.
Pozivamo radnike na solidarnost i nastavak borbe.
Do pobede!
izvor: POKRET ZA SLOBODU

rebloged from Slobodari 
Kontrapunkt

Hrvatska: Preuzimanje odgovornosti za napad na kancelarije za nezaposlene

Preuzimamo odgovornost za napade i razbijanje tabli i prozora na kancelarijama Zavoda za zapošljavanje u Varaždinu, Rijeci i Puli koji su se desili u noći između 25. i 26. decembra 2013.
U ovim trenucima kada nas zlostavljaju veštačkim podelama na osnovu nacionalnih, religijskih i seksualnih kriterijuma, osećamo potrebu da delujemo kako bismo stvorili protivtežu takvim praksama koje se kroz medije namerno naglašavaju, a koje nesumnjivo izazivaju država, političke partije i crkva.
Ko smo mi? Mi smo rezultat ovog društva. Mi smo neki od 400.000 nezaposlenih, osumnjičenih za ovaj čin.

Foucault, M. Discipline & Punish – The Birth of the Prison

Discipline and Punish – The Birth of the Prison (1975) is one of the most known works of Michel Foucault published. Here the French philosopher focuses on the social mechanisms behind the changes that occurred in the occidental penal system during the modern age, using France as a case study. Relying on academic publications, legal documents and political discourses dating back to the early 1700s, he elucidates on the history of punishment in France, beginning with the spectacle of public execution, corporal punishment and public exposure and ending with the institution of forcible confinement and denial of freedoms under the authority of the state, the institution of prison.
Foucault rejects the belief that the birth of the prison is not a humanitarian reform on methods punishment. Instead, he argues, that the prison system cultivates a new logic of domination upon individual beings, a logic that is even visible in other social places, such as schools, hospitals, and military barracks. All these spaces share a common type of organization which enhances the growth of disciplinary societies.

 preneto sa Eagainst

Sara, žensko ime sa teškom prošlošću

Sara Judit Hofman (Deutsche Welle) - 03.01.2014 12:44

Mnoge mlade djevojke u Nemačkoj danas imaju ime Sara, uostalom kao i autorka ovog teksta. Na prvi pogled ništa neobično. Međutim, u vrijeme nacizma, svi muški Jevreji su morali da dodaju ime Izrael, a žene - Sara.
U današnje vrijeme, ime Sara nije nimalo neuobičajeno. Posebno u mojoj generacije to ime se pokazalo kao interesantno, u neku ruku čak i popularno. Rođena sam 1983. i još u osnovnoj školi svom imenu sam morala da pridodam prvo slovo prezimena „Sarah H", jer je u školi bilo mnogo djevojčica sa tim imenom.
Da li je to bila slučajnost? Možda to nije bio slučaj kod svih roditelja, ali moji su stalno isticali značaj tog imena. Sara je bilo ime kojeg su nacisti pisali u lična dokumenta jevrejskih žena. Zapravo je riječ o biblijskom imenu žene Abrahama, majke Isaka, majke svih Jevreja, hrišćana i muslimana. A nacisti su to ime degradirali u oznaku smrti.
Moji roditelji, manje ili više naraštaj '68. koji su se i sami bunili protiv nacističke prošlosti njihovih roditelja, nisu mogli da isprave taj zločin, ali su htjeli da upute jasnu poruku. Zbog toga su mi namjerno dali ime Sara i već kao djevojčici su mi govorili o sudbini njemačkih Jevreja.

"Pozdravi roditelje"

Nikad mi u potpunosti nije bilo jasno značenje tog imena, sve dok se jednom prilikom nisam zaputila u Viljnus. Bilo je to službeno putovanje u Litvaniju i grad koji je prije Drugog svjetskog rata imao dosta Jevreja. Gotovo trećina stanovništva pripadala je toj zajednici, a danas ih je u ovoj metropoli samo nekoliko. Po prvi put sam kao Njemica, (iako pripadam trećoj generaciji od rata), osjetila krivicu kao počinioca zločina.
Isprva mi je bilo čudno kako su me preživejli gledali, kada sam im rekla da se zovem Sara. Imala sam utisak kao da su vjerovali da nemam pravo da nosim to ime. Sve dok nisam srela Irenu Veisaite. Dobitnica Geteove nagrade 2012. godine, pozvala na je u svoj stan na razgovor. Govorila nam je o strahotama koje su počinili nacisti u Litvaniji, o njenoj mladosti u getu Kaunasu i o njenoj ljubavi prema njemačkom jeziku. Uvijek iznova govori kako taj jezik nema ništa sa Hitlerovim režimom. Bio je to veoma emitovan razgovor za mene. Irena me je duboko impresionirala.
Kada smo se opraštale, nakon što smo popile čaj i probali litvanske kolačiće, krhka starica me je najednom zgrabila u zagrljaj i rekla: "Saro, pozdravite svoje roditelje u moje ime. I recite im, koliko mi znači to što su Vam dali to ime."
Stajala sam pred tom malenom ženom u kojoj se skrivala sva ljudska veličina i jedva sam se suzdržavala da ne zaplačem.
1. janura 1939. godine stupila je na snagu takozvana "Druga uredba o sprovođenju Zakona o promjeni porodičnog i ličnog imena." Tom odlukom su Jevreji u Njemačkoj morali da nose još jedno ime, kako bi vlasti znale kojoj "rasi" pripadaju. U slučaju da se već tako nisu zvali, u dokumenta su im nacisti dodatno upisivali „tipično jevrejska imena“ (Izrael ili Sara). Bio je to još jedan korak u pravce teške diskriminacije Jevreja, a konačni cilj bio je da se sve te osobe unište i pobiju u Holokaustu.
izvor: nezavisne novine

U Bosni ubijaju pse

Film Damira Nemira Janečeka KINOFIL je socijalno angažovani dokumentarac koji je snimljen 2011./2012. godine i njegov je diplomski film koji se bavi pitanjem pasa lutalica i tretiranjem pasa  u  BIH.

Ovaj film je krik, pokušaj da se spriječi patnja i bol nedužnih životinja koja se godinama sprovodi u Bosni i Hercegovini i o kojoj se po prvi put filmom progovara.
***
This film is a cry for help, an attempt to stop the suffering and pain of innocent animals that have been inflicted in Bosnia and Herzegovina for years. This film is the first time this subject is being addressed publicly.
***
“Napravio sam ovaj film jer se i sam osjećam poput uličnog psa”
“I made this movie because I feel like abused dog.”
- Damir Janeček

Citati iz filma KINOFIL Damira Janečeka:

"Naš zadatak mora biti da se oslobodimo širenjem kruga samilosti na sva živa bića i svu prirodu i njenu ljepotu.”

ALBERT EINSTEIN

“Tko je okrutan prema životinjama ne može biti dobar čovjek.”
ARTHUR SCHOPENHAUER

“Čovjek je kriv za svako dobro djelo koje ne napravi.” VOLTAIRE

“Istinski moralni ispit čovječanstva, ispit koji je temelj svega ostaloga, očituje se u odnosu prema onima koji u potpunosti ovise o našoj milosti, a to su životinje. Na tom je polju čovječanstvo pretrpjelo potpuni poraz."MILAN KUNDERA

“Stvar sa životinjama za mene je ispred brige da me se ne ismije.”

EMIL ZOLA

više o zakonu, i inicijativama, podrška građana PROTIV UBIJANJA ŽIVOTINJA:

Bosna i Hercegovina: Peticija protiv eutanazije pasa
Peticija-glasajte PROTIV amandmana koji dozvoljavaju ubijanje pasa lutalica
Povodom donošenja zakona o ubijanju pasa
DIGNI GLAS PROTIV UBIJANJA(kampanja)
Stop Bosnia-Herzegovina from implementing kill law!

Pismo Mire Cikote iz zatvora, pred vešanje

„Draga moja mama,
Prošlo je mnogo mjeseci kako Ti nisam pisala... I evo poslije više mjeseci ja Ti pišem, na žalost, posljednje pismo. Osuda je izrečena. Sjedim u ćeliji i čekam da dođu po mene. Nisam ovdje sama. Razgovara se, pjeva, zamišljeni smo doduše, ali vjeruj mi, mama, nije ni strašno, pa zato Ti pišem. Htjela bih vam svima reći da se ne žalostite. Dok je čovjek na slobodi, izgleda mu ovakav položaj strašan, ali nije, uživila sam se u ovo stanje, a pomisao da je završilo ovako još hiljade i hiljade ljudi, ublažuje moju bol i žalost za životom. Čula sam da je moja divna Ljiljana kod Vas. To mi je olakšalo ovo stanje, mirna sam, jer ona mi je jedina misao bila i strahovala sam da će ostati daleko od Vas. Obećala sam joj zadnjih dana, dok smo bile zajedno u Prijedoru, da će ona otići svojoj baki, pa sam sada zadovoljna da je tako ispalo. Sunce moje malo, mnogo je propatila posljednjih dana lutajući i bježeći sa mnom. Nadam se da će se uskoro oporaviti, da će biti dobra djevojčica i na zadovoljstvo baki i djedi. Znam da je volite svi mnogo, ali znam, da sam Ti, draga mama, zadala i mnogo briga, jer ona je još mala, razmažena, a Ti ne popuštaj, jer joj se valja privikavati na jedan novi život, na život u kojem neće imati mamu što razumije svoje dijete i stoji uvijek s njim i uz njega. Učite je na rad i neka Ti već sada pomaže u kućnim poslovima, a njezine dobre tetke znam da će je voljeti i paziti na nju. Mislim da bi bilo dobro da još ove godine ne pođe u školu, jer je fizički slaba, ali ako bude moguće, neka ide u dječije zabavište. Kupite joj torbicu i kakvu dječju knjigu, ona već ume pomalo čitati. Poljubi je mnogo puta i reci joj da je mama pozdravlja i moli da bude dobra i poslušna. Jednom će joj doći tata, jer ja se nadam da je još u životu, ja sam joj to govorila, ne znam je li upamtila šta sam joj rekla...
Završiću ovo pismo. Majko moja draga, ne žalosti se, moralo je valjda ovako biti, eto Vam sada Ljilje. Ti se čuvaj, znam da si slaba i osetljiva. Tatu mi pozdravi i poljubi, zahvaljujem mu se za sve, vrlo Vas obadvoje volim! Ljilja, Lala i Nada neka mi ispune želju i neka budu ozbiljne i dobre.
Pozdravite sve Božine, a vas petoro voli Vaša Mira.“
Posljednje pismo ove hrabre žene, izloženo u staklenoj vitrini memorijalnog muzeja na Mrakovici, samo je jedan od dokumenata koji govore o divovskoj borbi naroda Kozare.

Subjekt i rastvaranje ega

Herojska istorija je puna krvavih užasa. Slobodu mozemo izboriti protiv nadmoćnijeg neprijatelja, ako izdržimo dovoljno dugo gledati u ponor , kako kaže Niče, čak i ono kada ponor počne gledati u nas. Preživeti strahote fašizma, terora, s kakvim se susrećemo na stranicama istorije, novina,  lierature i života prevazilazi često običnu imaginaciju, koja uobražava da je nešto „uzvišeno“, „umetničko“, „od Boga dato“ ili od natčoveka, apsolutnog pojedinca koji je u sebi izolovan,svemoguć, solipsistički subjekt Štirnerov ego, ili ego koji je sam sebi dovoljan; ili pak se odvraća od Drugih, zatvara u sebe i svoju uobrazilju poput muzike koja „nije sa ovog sveta“. Apsolutni pojedinac  je Štirnerov pojedinac koji uobražava i neproblematično uzima ovaj „odnos sa drugim“ kao po sebi dat, dakle pozitivistički. On je paradigma pozitivističkog subjekta u pežorativnom značenju. On je i Delezov šizoidni, ili šizofreni subjekt koji „u sebi ima svet“ ali ne na Kantov način transcendentalnog idealizma, koji pravi korak ka praksi, već  pre na način Šelinga ili Fihtea koji svet zatvaraju, bilo u subjekt, ili umetnost. Tek Hegel se razračunava sa svetom uobrazilje, i ne čudi njegova surova ocena umetnosti, međutim on ideju stavlja iznad fakticiteta, ona na neki način, guta, proždire realnost. Pežorativno značenje realizma, i pozitivizma samo po sebi uzete neproblematično, je tek još jedna od predrasuda i pozitivističko, naivno gledanje na svet. To je šizoidno pričanje sa samim sobom u svetu gde se drugi ne uklapaju u našu idealnu sliku o nama samima i svetu, bila ona crna ili bela. Ne podvrgavaju se teroru naše „mašte“, pa ih zato takav subjekt „kažnjava“ svojom izolacijom, sebe na taj način spašava, ne trpeći da ga drugi ne trpe, trpi sam sebe, i pati, pretvarajući svoju patnju u zadovoljstvo, mučeništvo, podvig, u ono „tako sam hteo“, ne okrnjujući pritom svoju apsolutnu volju. Ipak da bismo izašli iz tog stanja solipsizma, u koji druge pokušavamo uvući, a odustajemo pri neuspehu, moramo se odreći dela svoje volje, tj ograničiti njenu apsolutnost, inače ćemo ostati ili zarobljenici sopstvene slepe volje ili ući u rat sviju protiv svih, o kome Hobs piše. A to je daleko od slobodarskih ideja, bliže tiraniji, koju je Platon video u demokratiji.

Anarhističko odbacivanje pozitivnog prava i građanskog morala

             Anarhizam uopšte, a Kropotkinov posebno, implicitno sledi tradiciju prirodnopravne filozofije kada se bavi objašnjenjem suštine socijalne organizacije. Na nekim mestima,kao, na primer pri objašnjenju porekla i suštine prava, veza sa prirodnopravnom filozofijom je eksplicitna: po Kropotkinu pravo je nastalo ugovorom između naroda i naoružanih legija.Ugovor nije bio dobrovoljni akt, narod je na njega bio prisiljen fizičkom ili ekonomskom prinudom. Otuda dvostruki karakter prava: pravo je s jedne strane, sastavljeno od elemenata etosa, ali i od instrumenata koji su izraz partikularnih interesa vladajuće manjine. "Iskoristivši ovu vezu prava sa etosom, manjina na toj vezi uspostavlja autoritet ropstvu, klasnim razlikama sveštenstvu, kmetstvu i ratnicima."(P.Kropotkin, Modern science and Anarchism,P175.)
              Kropotkin priznaje da je ideja pravne jednakosti odigrala pozitivnu ulogu u borbi protiv monarhije i feudalnog poretka. Mađutim, naglašava Kropotkin, nakon francuske revolucije, ideja pravne jednakosti realizovala se kao partikularni klasni koncept. U građanskom društvu svrha zakona je u zaštiti privatne svojine i održanju upravne vlasti, dakle u potpomaganju održavanja sistema klasne eksploatacije. Kult zakona jedan je od temelja vladavine buržoazije i njeno spasonosno sredstvo od zahteva masa. Kao sredstvo dominacije, zakon je autoritaran. Pošto u pravu vidi samo njegovu klasnu funkciju, Kropotkin zaključuje da ne postoji zloupotreba prava - "zloupotreba prava", je, po njemu "neizbežna posledica samog prava". Zbog toga će se rušenjem države, ističe Kropotkin, srušiti i pravo, koje će biti zamenjeno slobodnim ugovorom, odnosno etosom.
              Ova razmatranja osnov su Kropotkinovog odbacivanja instrumenata pravne sankcije.Treba ukazati još na tradicionalne, prirodnopravne korene Kropotkinovog odbacivanja pozitivnog prava. Kropotkin pred očima ima "zlatno doba"-etos kao njegov izraz. Kropotkin negira legitimnost pravu, toj tradiciji primerenim argumentima : 1) Ugovor (pravo) nije legitiman jer je sklopljen pod prinudom. 2) Narod ima pravo na pobunu (rušenje države) . Pobunom se uspostavlja nepatvoreno važenje etosa, čija legitimnost, po Kropotkinu, u okviru "naroda" nikada i nije dovedena u pitanje. 4) Ponovo se sklapa ugovor, slobodnom voljom sviju a ne pod prinudom, i njime se ponovo uspostavlja "zlatno doba" (anarhija).
               Kropotkin je odricao legitimnost instrumentima pravne sankcije, ali je istovremeno, pod uticajem Pestalocija (Pestalozzi), poricao i njihovu efikasnost. Za Kropotkina je kriminal (krađa, ubistva) isključivo posledica privatne svojine i neadekvatne forme organizacije društva. Uostalom, piše Kropotkin, najveći kriminalci nisu oni koji su u zatvoru, nego oni koji imaju moć da tamo strpaju ljude. Ako je socijalna organizacija uzrok kriminala, onda ni zatvori ne mogu nikog prevaspitavati.Zato, "ako je čovek  jednom bio u zatvoru, on će se tamo vraćati, ali sa krivicom uvek težom od prve." Zatvori, umesto resocijalizacije, ubijaju sve ljudsko u čoveku - u ovo se, uostalom Kropotkin lično uverio.
                Da su privatna svojina i neadekvatna forma društvene organizacije primarni uzroci kriminala, smatra većina socijalista - uključujući i Marksa. Pa i ovovekovni, neanarhistički revolucionari bili su duboko ubeđeni da će, nakon revolucije, u zatvorima sedeti samo klasni neprijatelji i strani špijuni. Međutim, Kropotkin je smatrao navedene razloge za isključive razloge kriminala. Istini za volju, on još pominje psihičke i psihološke uzroke, ali oni su, po njemu, samo sekundarna manifestacija socijalnih uzroka. Kriminal je, za Kropotkina bolest čiji je organski uzrok defekt društva. Eliminacijom uzroka (privante svojine i države) eliminiše se i posledica (kriminal). Adekvatna društvena organizacija i moralna sankcija jedino su uspešna, i dovoljna preventiva protiv kriminala. U izuzetnim slučajevima, kada se ipak tako nešto desi, "jedini praktični korektiv biće bratsko postupanje i moralna podrška...zbog toga je prva dužnost revolucije-rušenje zatvora"
                Bertrandu Raselu (Russel) su gornji redovi-kao i komunizam Kropotkina veoma simpatični, ali ih smatra neostvarljivim. Rasel navodi tri vrste delikta : 1) krađa, 2) nasilni postupci, 3) stvaranje organizacije usmerene na nasilno rušenje anarhističkog sistema. sa krađom Kropotkin najlakše izlazi na kraj - uostalom, u slučaju neuspeha, još uvek mu ostaje u rezervi "bratski postupak i moralna pomoć". U vezi sa nasilnim postupcima, poenta kod Rasela je da će bez neke vrste zakona delikventi biti linčovani. U pogledu stvaranja antianarhističke organizacije, Rasel smatra da će društvo propasti bez nekih zabrana-na primer o naoružanju privatnih lica. Kod Kropotkina poenta je, pak, u tome da su takvi akti nemogući-jer ne slede iz njegove slike ljudske prirode.

Laslo Šekelj, O anarhizmu, prvo izdanje,1982.


Dodatak: O zločinu i kažnjavanju:

"Mi ne verujemo u nepogrešivost, čak ni u opšte dobro masa, naprotiv. Ali, verujemo još manje u nepogrešivosti i dobrote onih koji preuzmu vlast i zakone, koji konsoliduju i ovekovečuju ideje i interese koji vladaju u datom trenutku. U svakom pogledu nepravda, prolazno nasilje ljudi je poželjno vodeće pravilo, nasuprot države koja legalizuje nasilje pravosuđa i policije. Mi smo, u svakom slučaju, samo jedna od sila koje deluju u društvu i istorija će napredovati, kao i uvek, u pravcu rezultante svih (društvenih ) snaga. Moramo računati sa ostatkom prekršaja koji se nadamo da će biti eliminisani više ili manje brzo, ali koja će u međuvremenu obavezati masu radnika da preduzme odbrambene akcije."

 "Tražeći uzroke svakog kriminala i čineći sve napore da ih se eliminiše, onemogućavanjem bilo koga da izvuče ličnu prednost od otkrivanja zločina, i ostavljajući ga zainteresovanim grupama da sami preduzmu sve korake koje smatraju neophodnim za svoju odbranu ; podsticanje sebe da  razmotrimo kriminalce kao braću koji su zalutali. kao bolesne ljude kojima je potrebno lečenje ljubavlju, kao što bi bilo za hidro-fobe ili opasno sumanute - to će biti moguće da se pomiri potpuna sloboda svih sa odbranom protiv onih koji očigledno i opasno je ugrožavaju. Očigledno je to moguće. Tada će kriminal biti sveden na sporadične, pojedinačne i zaista patološke slučajeve. Ako je u pitanju činjenica da su zločinci suviše brojni i jaki. Ako,su na primer, oni bili ono što su buržoazija i fašizam danas [1922], onda to nije pitanje razmatranja šta ćemo uraditi u jednom anarhističkom društvu."

 "Nećemo ponoviti klasične argumente protiv smrtne kazne. Oni izgledaju kao laži, kada čujemo ih koriste oni koji onda istupaju u korist doživotne robije i drugim nehumanim zamenama smrtne kazne. Niti ćemo da govorimo o "svetosti života", što svi potvrđuju, ali krše kada im odgovara, ni zapravo oduzimanju života ili lečenju drugih, na takav način da se muče ili skraćuju njihovi životi. Srećom, samo mali broj ljudi su rođeni, ili postali krvoločni i sadistički moralni monstrumi čiju smrt ne bismo znali kako da tugujemo. Ako su ovi siromašni đavoli da su  kontinuirano pretnja svima, a nije bilo drugog načina braniti se osim ubijajući ih, mogla bi se priznati smrtna kazna. Ali, nevolja je u tome kako da se izvrši smrtna kazna , stvara se potreba jednog dželata.Dželat je , ili postaje monstrum, i sve u svemu bolje je neka čudovišta da  nastave da žive, a ne da stvaraju druge. Treba eliminisati sve društvene uzroke kriminala, jedan čovek mora da se razvije u bratskim osećanjima, i uzajamno poštovanje, mora da se, kako je Furije rekao, traže korisne alternative kriminalu. Ali, ako, i dokle god postoje kriminalci,ili će ljudi naći sredstva, a imaju energiju, direktno da se brane protiv njih, ili će se policija i sudovi ponovo pojaviti i sa njima, vlada."

 "Sila, fizički obračun, mora da se koristi samo protiv napada nasilja i ni zbog čega drugog nego za samoodbranu."

 Е. Мalatesta,Zločin i kazna, Eriko Malatesta 

PISMO INDIJANSKOG POGLAVICE SIJETLA BELOM ČOVEKU

Ovo pismo je 1854. godine indijanski poglavica Sijetl uputio predsedniku SAD-a Frenku Pirsu, kao odgovor na ponudu da SAD od Indijanaca otkupe njihovu zemlju - u zamenu za rezervat:

“Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je da kupi našu zemlju. On nas takođe uverava o svojim iskrenim osećanjima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, beli čovek će doći sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki beli poglavica u Vašingtonu može verovati onome što poglavica Sijetl kaže, isto kao što naša bela braća mogu verovati promeni godišnjih doba. Moje reči su kao zvezde - ne blede.

Kako neko može kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posedujemo čistoću vazduha ili odsjaj u vodi. Kako to možete kupiti od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svetlucava borova iglica, svako zrno peska na rečnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svetlucanje i svaka buba, sveti su u tradiciji i svesti moga naroda. Nektar koji silazi niz drveće nosi sećanje na crvenog čoveka.

Vaši mrtvi prestaju da vole vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikad više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu predivnu zemlju, jer je ona majka crvenog čoveka. Mi smo deo zemlje i ona je deo nas. Mirisne trave su naše sestre. Jelen, konj, veliki orao – svi oni su naša braća. Stenoviti vrhovi, rosa u travi, beskrajne prerije i čovek - svi pripadaju istoj prodici. Tako da kad Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi da kupi našu zemlju – traži previše od nas. Veliki beli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mesto gde možemo živeti u sigurnosti. On će biti naš otac a mi njegova deca. Ali uskoro će beli čovek preplaviti zemlju kao što reke bujaju posle kiše.

Ne, mi nismo istog roda. Naša deca se ne igraju zajedno i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupovini naše zemlje ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Čista voda što teče brzacima i rekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate tome naučiti svoju decu. Da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera - priča događaje i sećanja moga naroda. Žubor vode je glas oca mog oca. Reke su naše sestre, one gase našu žeđ. Reke nose naše kanue i hrane našu decu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se setiti da tome istom naučite svoju decu, da su reke naše sestre - i vaše. I od sada rekama morate pružiti negu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Crveni čovek se uvek povlačio kada se beli čovek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet i njihova grobnica posvećeno mesto. Mi znamo da beli čovek ne razume naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka ali to ne grize njegovu savest. On otima zemlju od svoje dece i ne brine se. Grobovi njegovih očeva i zemlja što mu decu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji i prema bratu-nebu, kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana proždrati zemlju i ostaviti samo pustoš.

Vazduh je dragocen crvenom čoveku, jer sve što je živo deli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da beli čovek ne opaža vazduh koji udiše. Kao čovek koji umire mnogo dana on je otupeo na zagađen i loš miris vazduha. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se setiti da je vazduh za nas drag prijatelj, da vazduh deli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vetar koji je našim precima dao prvi udisaj, takođe će prihvatiti i njihov poslednji izdisaj. Vetar će i našoj deci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mesto na kome će i beli čovek moći udahnuti vetar zaslađen mirisom poljskog cveća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupovini naše zemlje. Ako odlučimo da je prihvatimo, postaviću jedan uslov: beli čovek se prema životinjama ove zemlje mora odnositi kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovek i ne razumem neki drugi način. Video sam hiljade bizona kako trunu po preriji, napušteni od belog čoveka koji ih je ubijao iz voza. Ja sam divlji čovek i ne mogu da razumem kako gvozdeni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, koga mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu. Šta je čovek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovek će umreti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čoveku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove. Morate naučiti svoju decu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših dedova. Da bi vaša deca poštovala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja sa nama u srodstvu. Naučite vašu decu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Šta god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čoveku. Čovek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Čovek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Šta god da čini tkanju čini i sebi samom.

Tvoj predlog je razuman i ja verujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gde ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša deca su videla svoje očeve ponižene i pobeđene. Naši ratnici su postiđeni - njihovi dani su prazni, trujući svoja tela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko meseci, nekoliko zima - i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živela u srećnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj. Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme sledi pleme i nacija zamenjuje naciju, kao talasi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovekom - zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumeli, kada bi poznavali snove belog čoveka, kada bi znali koju nadu on uliva svojoj deci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi belog čoveka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cenimo pravo svakog čoveka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovek nestane i kada sećanje na njega bude kao senka oblaka koji plovi prerijom, još uvek će duh mog naroda živeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčinog srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voleli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem - sačuvajte je za svoju decu i volite je kao što Bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i beli čovek jednom spoznati - naš Bog je isti Bog.

Vi sada mislite da ga možete posedovati kao što želite da posedujete našu zemlju. Ali to ne možete. On je Bog čoveka. I njegovo srce isto kuca za crvenog kao i za belog čoveka. Ta zemlja je draga Njemu i vređanje zemlje je preziranje Boga. Tvoj pad je možda daleko ali će sigurno doći. Jer čak i beli čovek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbeći zajedničku sudbinu. Beli će takođe otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Videćemo...

Nastavite da prljate svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušićete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svetlećete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je doneo na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njom kao i nad crvenim čovekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati na ljude i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…

Gde su divljine? Nestale su. Gde je orao? Nema ga više. Kraj je života i početak borbe za opstanak.”

Podrška protestantima u Turskoj,Subcomandante Marcos message to Gezi Resistance:

Subcomandante Marcos has a message to Gezi Resistance:


To the all citizens of the world,


Fellows, Sisters, Women, Men, Homeless People, Poor People,
They asked us how many people the Zapatas are and we told them there are hundreds of thousands out there who are fighting for their rights and freedoms. Now today, we hear that on the Anatolian lands, the land of Turks, Kurds, Circassians, Armenians, the Lazs, and many more than i can count, thousands of masked people who wants to live in honor are hailing for freedom. Like Kurdish fellows who were in an honorable fight. We knew that we were not alone, there were millions of us out there and we weren't alone since we have started fighting. Today, we see that we are increasing. We hear that people in Turkey shout out "Ya Basta!" and they are in a riot to defend their honor against to the oppressive ruling of Turkish government. The Great Istanbul, the capital of masters throughout history, is now the capital of riot, and it has become the voice of oppressed ones. We see that on the streets of the great Istanbul are now the capital of women, children, men, homosexuals, Kurds, Armenians, Christians and Muslims. The ones who have been humiliated, oppressed, ignored for decades by their government are now saying "We Are Here." We are thrilled!


We have never wanted a new governance, a new government or a new prime minister. We just asked for respect. We wanted the goverment to respect our requests of freedom, democracy and justice. People of Turkey are demanding for these and resisting for days: Now starting from the ingoing goverment, and all the governments who are going to be in charge, we want you to respect our requests of freedom, democracy and justice! And if you don't do that, we, who are the owners of rights and freedoms, will stand against you, we'll fight on the streets until you learn to respect. We don't want too much, we just want you to respect our rights. Because we know how we want to live, we know well how we want to govern and be governed. We want to govern ourself and decide about ourself.


And we are greeting people of Turkey who are fighting for an honorable life from here, and we want to tell that the fire of riot has warmed Chiapas. Solidarity with the ones who saved the history from past and future and moved to present