Foucault, M. Discipline & Punish – The Birth of the Prison

Discipline and Punish – The Birth of the Prison (1975) is one of the most known works of Michel Foucault published. Here the French philosopher focuses on the social mechanisms behind the changes that occurred in the occidental penal system during the modern age, using France as a case study. Relying on academic publications, legal documents and political discourses dating back to the early 1700s, he elucidates on the history of punishment in France, beginning with the spectacle of public execution, corporal punishment and public exposure and ending with the institution of forcible confinement and denial of freedoms under the authority of the state, the institution of prison.
Foucault rejects the belief that the birth of the prison is not a humanitarian reform on methods punishment. Instead, he argues, that the prison system cultivates a new logic of domination upon individual beings, a logic that is even visible in other social places, such as schools, hospitals, and military barracks. All these spaces share a common type of organization which enhances the growth of disciplinary societies.

 preneto sa Eagainst

Sara, žensko ime sa teškom prošlošću

Sara Judit Hofman (Deutsche Welle) - 03.01.2014 12:44

Mnoge mlade djevojke u Nemačkoj danas imaju ime Sara, uostalom kao i autorka ovog teksta. Na prvi pogled ništa neobično. Međutim, u vrijeme nacizma, svi muški Jevreji su morali da dodaju ime Izrael, a žene - Sara.
U današnje vrijeme, ime Sara nije nimalo neuobičajeno. Posebno u mojoj generacije to ime se pokazalo kao interesantno, u neku ruku čak i popularno. Rođena sam 1983. i još u osnovnoj školi svom imenu sam morala da pridodam prvo slovo prezimena „Sarah H", jer je u školi bilo mnogo djevojčica sa tim imenom.
Da li je to bila slučajnost? Možda to nije bio slučaj kod svih roditelja, ali moji su stalno isticali značaj tog imena. Sara je bilo ime kojeg su nacisti pisali u lična dokumenta jevrejskih žena. Zapravo je riječ o biblijskom imenu žene Abrahama, majke Isaka, majke svih Jevreja, hrišćana i muslimana. A nacisti su to ime degradirali u oznaku smrti.
Moji roditelji, manje ili više naraštaj '68. koji su se i sami bunili protiv nacističke prošlosti njihovih roditelja, nisu mogli da isprave taj zločin, ali su htjeli da upute jasnu poruku. Zbog toga su mi namjerno dali ime Sara i već kao djevojčici su mi govorili o sudbini njemačkih Jevreja.

"Pozdravi roditelje"

Nikad mi u potpunosti nije bilo jasno značenje tog imena, sve dok se jednom prilikom nisam zaputila u Viljnus. Bilo je to službeno putovanje u Litvaniju i grad koji je prije Drugog svjetskog rata imao dosta Jevreja. Gotovo trećina stanovništva pripadala je toj zajednici, a danas ih je u ovoj metropoli samo nekoliko. Po prvi put sam kao Njemica, (iako pripadam trećoj generaciji od rata), osjetila krivicu kao počinioca zločina.
Isprva mi je bilo čudno kako su me preživejli gledali, kada sam im rekla da se zovem Sara. Imala sam utisak kao da su vjerovali da nemam pravo da nosim to ime. Sve dok nisam srela Irenu Veisaite. Dobitnica Geteove nagrade 2012. godine, pozvala na je u svoj stan na razgovor. Govorila nam je o strahotama koje su počinili nacisti u Litvaniji, o njenoj mladosti u getu Kaunasu i o njenoj ljubavi prema njemačkom jeziku. Uvijek iznova govori kako taj jezik nema ništa sa Hitlerovim režimom. Bio je to veoma emitovan razgovor za mene. Irena me je duboko impresionirala.
Kada smo se opraštale, nakon što smo popile čaj i probali litvanske kolačiće, krhka starica me je najednom zgrabila u zagrljaj i rekla: "Saro, pozdravite svoje roditelje u moje ime. I recite im, koliko mi znači to što su Vam dali to ime."
Stajala sam pred tom malenom ženom u kojoj se skrivala sva ljudska veličina i jedva sam se suzdržavala da ne zaplačem.
1. janura 1939. godine stupila je na snagu takozvana "Druga uredba o sprovođenju Zakona o promjeni porodičnog i ličnog imena." Tom odlukom su Jevreji u Njemačkoj morali da nose još jedno ime, kako bi vlasti znale kojoj "rasi" pripadaju. U slučaju da se već tako nisu zvali, u dokumenta su im nacisti dodatno upisivali „tipično jevrejska imena“ (Izrael ili Sara). Bio je to još jedan korak u pravce teške diskriminacije Jevreja, a konačni cilj bio je da se sve te osobe unište i pobiju u Holokaustu.
izvor: nezavisne novine