PISMO INDIJANSKOG POGLAVICE SIJETLA BELOM ČOVEKU

Ovo pismo je 1854. godine indijanski poglavica Sijetl uputio predsedniku SAD-a Frenku Pirsu, kao odgovor na ponudu da SAD od Indijanaca otkupe njihovu zemlju - u zamenu za rezervat:

“Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je da kupi našu zemlju. On nas takođe uverava o svojim iskrenim osećanjima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, beli čovek će doći sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki beli poglavica u Vašingtonu može verovati onome što poglavica Sijetl kaže, isto kao što naša bela braća mogu verovati promeni godišnjih doba. Moje reči su kao zvezde - ne blede.

Kako neko može kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posedujemo čistoću vazduha ili odsjaj u vodi. Kako to možete kupiti od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svetlucava borova iglica, svako zrno peska na rečnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svetlucanje i svaka buba, sveti su u tradiciji i svesti moga naroda. Nektar koji silazi niz drveće nosi sećanje na crvenog čoveka.

Vaši mrtvi prestaju da vole vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikad više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu predivnu zemlju, jer je ona majka crvenog čoveka. Mi smo deo zemlje i ona je deo nas. Mirisne trave su naše sestre. Jelen, konj, veliki orao – svi oni su naša braća. Stenoviti vrhovi, rosa u travi, beskrajne prerije i čovek - svi pripadaju istoj prodici. Tako da kad Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi da kupi našu zemlju – traži previše od nas. Veliki beli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mesto gde možemo živeti u sigurnosti. On će biti naš otac a mi njegova deca. Ali uskoro će beli čovek preplaviti zemlju kao što reke bujaju posle kiše.

Ne, mi nismo istog roda. Naša deca se ne igraju zajedno i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupovini naše zemlje ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Čista voda što teče brzacima i rekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate tome naučiti svoju decu. Da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera - priča događaje i sećanja moga naroda. Žubor vode je glas oca mog oca. Reke su naše sestre, one gase našu žeđ. Reke nose naše kanue i hrane našu decu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se setiti da tome istom naučite svoju decu, da su reke naše sestre - i vaše. I od sada rekama morate pružiti negu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Crveni čovek se uvek povlačio kada se beli čovek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet i njihova grobnica posvećeno mesto. Mi znamo da beli čovek ne razume naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka ali to ne grize njegovu savest. On otima zemlju od svoje dece i ne brine se. Grobovi njegovih očeva i zemlja što mu decu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji i prema bratu-nebu, kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana proždrati zemlju i ostaviti samo pustoš.

Vazduh je dragocen crvenom čoveku, jer sve što je živo deli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da beli čovek ne opaža vazduh koji udiše. Kao čovek koji umire mnogo dana on je otupeo na zagađen i loš miris vazduha. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se setiti da je vazduh za nas drag prijatelj, da vazduh deli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vetar koji je našim precima dao prvi udisaj, takođe će prihvatiti i njihov poslednji izdisaj. Vetar će i našoj deci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mesto na kome će i beli čovek moći udahnuti vetar zaslađen mirisom poljskog cveća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupovini naše zemlje. Ako odlučimo da je prihvatimo, postaviću jedan uslov: beli čovek se prema životinjama ove zemlje mora odnositi kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovek i ne razumem neki drugi način. Video sam hiljade bizona kako trunu po preriji, napušteni od belog čoveka koji ih je ubijao iz voza. Ja sam divlji čovek i ne mogu da razumem kako gvozdeni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, koga mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu. Šta je čovek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovek će umreti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čoveku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove. Morate naučiti svoju decu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših dedova. Da bi vaša deca poštovala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja sa nama u srodstvu. Naučite vašu decu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Šta god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čoveku. Čovek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Čovek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Šta god da čini tkanju čini i sebi samom.

Tvoj predlog je razuman i ja verujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gde ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša deca su videla svoje očeve ponižene i pobeđene. Naši ratnici su postiđeni - njihovi dani su prazni, trujući svoja tela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko meseci, nekoliko zima - i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živela u srećnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj. Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme sledi pleme i nacija zamenjuje naciju, kao talasi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovekom - zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumeli, kada bi poznavali snove belog čoveka, kada bi znali koju nadu on uliva svojoj deci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi belog čoveka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cenimo pravo svakog čoveka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovek nestane i kada sećanje na njega bude kao senka oblaka koji plovi prerijom, još uvek će duh mog naroda živeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčinog srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voleli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem - sačuvajte je za svoju decu i volite je kao što Bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i beli čovek jednom spoznati - naš Bog je isti Bog.

Vi sada mislite da ga možete posedovati kao što želite da posedujete našu zemlju. Ali to ne možete. On je Bog čoveka. I njegovo srce isto kuca za crvenog kao i za belog čoveka. Ta zemlja je draga Njemu i vređanje zemlje je preziranje Boga. Tvoj pad je možda daleko ali će sigurno doći. Jer čak i beli čovek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbeći zajedničku sudbinu. Beli će takođe otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Videćemo...

Nastavite da prljate svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušićete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svetlećete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je doneo na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njom kao i nad crvenim čovekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati na ljude i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…

Gde su divljine? Nestale su. Gde je orao? Nema ga više. Kraj je života i početak borbe za opstanak.”

Podrška protestantima u Turskoj,Subcomandante Marcos message to Gezi Resistance:

Subcomandante Marcos has a message to Gezi Resistance:


To the all citizens of the world,


Fellows, Sisters, Women, Men, Homeless People, Poor People,
They asked us how many people the Zapatas are and we told them there are hundreds of thousands out there who are fighting for their rights and freedoms. Now today, we hear that on the Anatolian lands, the land of Turks, Kurds, Circassians, Armenians, the Lazs, and many more than i can count, thousands of masked people who wants to live in honor are hailing for freedom. Like Kurdish fellows who were in an honorable fight. We knew that we were not alone, there were millions of us out there and we weren't alone since we have started fighting. Today, we see that we are increasing. We hear that people in Turkey shout out "Ya Basta!" and they are in a riot to defend their honor against to the oppressive ruling of Turkish government. The Great Istanbul, the capital of masters throughout history, is now the capital of riot, and it has become the voice of oppressed ones. We see that on the streets of the great Istanbul are now the capital of women, children, men, homosexuals, Kurds, Armenians, Christians and Muslims. The ones who have been humiliated, oppressed, ignored for decades by their government are now saying "We Are Here." We are thrilled!


We have never wanted a new governance, a new government or a new prime minister. We just asked for respect. We wanted the goverment to respect our requests of freedom, democracy and justice. People of Turkey are demanding for these and resisting for days: Now starting from the ingoing goverment, and all the governments who are going to be in charge, we want you to respect our requests of freedom, democracy and justice! And if you don't do that, we, who are the owners of rights and freedoms, will stand against you, we'll fight on the streets until you learn to respect. We don't want too much, we just want you to respect our rights. Because we know how we want to live, we know well how we want to govern and be governed. We want to govern ourself and decide about ourself.


And we are greeting people of Turkey who are fighting for an honorable life from here, and we want to tell that the fire of riot has warmed Chiapas. Solidarity with the ones who saved the history from past and future and moved to present

Udvostručen broj štrajkača glađu u Guantanamu

Mar

21

Broj zatvorenika koji štrajkuju glađu u američkom zatvoru Guantanamo Bay na Kubi je udvostručen, saopćili su američki zvaničnici.
Upravnik zatvora, general John Kelly, rekao je komisiji američkog Kongresa da su zatvorenici "devastirani" nakon što im je nestalo optimizma da će Guantanamo biti zatvoren.
"Bili su veliki optimisti da će Guantanamo biti zatvoren. Navodno su bili devastirani ... kada je predsjednik odstupio - barem su oni to tako shvatili – od zatvaranja te pritvorske jedinice", rekao je general Kelly.
Dvadeset i četiri zatvorenika štrajkuju glađu i osmorica su toliko slabi da ih doktori silom hrane koristeći infuziju, rekao je za Reuters glasnogovornik zatvora, kapetan Robert Durand. Dvojica zatvorenika su hospitalizirani zbog dehidracije, rekao je on.
Kelly je kazao da su neki od 166 zatvorenika stupili u štrajk glađu jer su frustrirani svojom situacijom.
Skoro svi zatvorenici nalaze se u zatvoru 11 godina bez optužbi, a polovini je odobren transfer ili oslobađanje, iako su i dalje u Guantanamu.
U svom svjedočenju, Kelly je rekao kao vjeruje da je namjera štrajkača bila da "podgriju situaciju i vrate tu temu u medije".
Predsjednik Barack Obama naredio je 2009. zatvaranje Guantanama za godinu dana, ali Kongres je blokirao napore da zatvorenici iz Guantanama budu premješteni.
U januaru je zatvoren ured State Departmenta zadužen za premještanje zatvorenika.
Više od 50 advokata koji zastupaju zatvorenike pismeno su se obratili ministru odbrane Chucku Hagelu prošle sedmice, zatraživši pomoć u okončavanju trenutnog štrajka glađu.
Kazali su da je zdravstveno stanje štrajkača glađu alarmantno.

 http://abrasmedia.info/content/udvostru%C4%8Den-broj-%C5%A1trajka%C4%8D-gla%C4%91u-u-guantanamu

Gadamerova estetika

Gadamer (1900-2002) ne vodi računa o estetici u bilo kojem uobičajenom smislu. Njegov pristup umetnosti radi, u mnogočemu,je  protiv konvencionalnih filozofskih očekivanja. Estetske osobine nisu raspravljane u maniru analitičke tradicije moderne filozofije, niti ih on povezuje otvoreno sa problemima estetskog užitka. Gadamerov  pristup estetskom doživljaju se temelji na fenomenološkoj tradiciji.To je pristup  prvenstveno zaokupljen mestom umetnosti u našem iskustvu sveta.
(Fenomenosloška tradicija – Huserl, Sartr-pre svega se odnosi na teoriju opažanja sveta...dakle on pridaje značaja umetnosti u tom smislu, i stavlja naglasak na kognitivnu, saznajnu ulogu umetnosti)
Nadalje, njegov pristup estetskoj teoriji je jedan od onih retkih intelektualnih postignuća koja su istovremeno dekonstruktivna i konstruktivna. On rastavlja elemente sveukupne tradicije Platonove, Kantovske i Hegelijanske estetike i još nudi fenomenološku rekonstrukciju mnogih središnjih uvida te tradicije da pokaže njihovu nastavljujuću relevantnost u našem savremenom iskustvu umetnosti. Gadamer se prvenstveno bavi kognitivnom dimenzijom takvog iskustva, s onim na šta umetnička dela upućuju i što postavljaju kao temu.
To čini fleksibilan filozofski pristup sposoban za slobodno kretanje kroz više od nekoliko umetničkih oblika i stilova, raspravlja oboje i jedinstvenost radova i njihovo šire značenje.Pristup je jasno hermeneutički u tome što nastoji da nas ponovno upozna s tim primljenim značenjima i pre-okupacijama koja su temelj našeg iskustva umetnosti. Otvoreno pod utjecajem Heideggera, njegovi kasniji eseji o jeziku i poeziji posebno, Gadamerova estetika je daleko od tradicionalnih. Njegovi ključne tvrdnje su:
   * Estetika nije proučavanje određene vrste subjektivnih užitaka koji su izvedeni iz umetničkih. To je istraživanje o tome što objektivno obaveštava našu subjektivnu svest o umetnosti.
   * Hermeneutička estetika nastoji probiti ugodno ometanja estetske svesti kako bi se otkrile kulturne i jezičke stvarnosti koje se manifestuju unutar njega.
  * Hermeneutička estetika pretpostavlja fenomenološku uključenost u predmet, materiju umetnosti pre nego nezainteresovano odvajanje.
  * Hermeneutička estetika tretira estetsku pojavu ne kao nešto što odvraća pažnju(pozornosti) od stvarnog već kao put kojim realni predmeti, otkrivaju sebe. To više-okreće (negira)ideju da su  umetnička dela sva do jednog  van  stvarnosti.
 * Hermeneutička estetika je dijaloškog karaktera. Ona prepoznaje da je praktičar i teoretičar udio u dovođenju predmeta na svetlo i izigrava bilo koju teorija / praksa podelu u umetnosti. Tumačenje je sredstvo za realizaciju dela.
* Hermeneutička estetika nije teorija umetnosti po sebi, više skup praktičnih kontemplativnih beležaka za povećanje nečijeg susreta s umetnošću.
* Kraj hermeneutičke estetike nije da se dođe do koncepta umetnosti već da bi se produbilo iskustvo umetnosti. U hermeneutičkoj estetici, teorija je angažovana da produbi kontemplaciju umetničkih dela pre nego da kategoriše njihovu prirodu.
 * Gadamerova estetika je duboko poštovanje spram sposobnosti umetnosti da poremeti i izazove uobičajena očekivanja. To pripisuje etički značaj umetnosti, kao da ste u mogućnosti otkriti ograničenja fiksiranog kulturnog očekivanja i otvoriti promatrača prema drugom i drugačijem.

http://plato.stanford.edu/entries/gadamer-aesthetics/

1871: The Paris Commune

March 18, 1871 - The Paris Commune begins

History of the Paris Commune at Marxists.org [http://www.marxists.org/history/france/paris-commune/]

 

A brief history of the world's first socialist working class uprising. The workers of Paris, joined by mutinous National Guardsmen, seized the city and set about re-organising society in their own interests based on workers' councils. They could not hold out, however, when more troops retook the city and massacred 30,000 workers in bloody revenge.

The Paris Commune is often said to be the first example of working people taking power. For this reason it is a highly significant event, even though it is ignored in the French history curriculum. On March 18 1871, after France was defeated by Prussia in the Franco-Prussian war, the French government sent troops into Paris to try and take back the Parisian National Guard’s cannon before the people got hold of it. Much to the dismay of the French government, the citizens of Paris had got hold of them, and wouldn't give them up. The soldiers refused to fire on their own people and instead turned their weapons on their officers.

The Paris Commune led by example in showing that a new society, organised from the bottom up, was possible. The reforms initiated by the Commune, like turning workplaces into co-operatives, put anarchist theory into practice. By the end of May, 43 workplaces had become co-operatives and the Louvre Museum was a munitions factory run by a workers’ council.

Vojislav Jakić, Outsider art,

Born in Radobiljici, Macedonia, Vojislav Jakic was the son of an Orthodox priest from Montenegro. While still a child, he suffered the successive loss of his older sister and younger brother. Around 1935, his family settled in a small town in Serbia(Despotovac) . Vojislav Jakic lived in abject poverty, sustained by the pension that his mother received following his father’s death. Marginalised and uncomfortable at school, he went to Belgrade at the age of 20 to take drawing and sculpture classes. But the establishment that he attended very soon became nothing more than a nocturnal refuge for the young man. Five years later, after the failure of various plans for exhibitions, he returned to live with his mother before getting married....and comeing back to live in Despotovac. Jakic continues to live and work in Despotovac until his death 2003 with his wife, also painter Vojislav Jakic drew assiduously on large formats from 1970 onwards. Certain works were executed on scrolls more than 50 metres long. His compositions with ballpoint pens, gouache and both normal and wax crayons teem with insects, embryonic figures and human beings. "This is not a drawing or a painting," he said, "but a sedimentation...." In 1970 he finished writing a long semifictional autobiography entitled Nemanikuce (translated to mean "he doesn't even have a house"), which mixes real events with imaginary terrors.

http://artscenetoday.com/art_scene/outsider_art/resources-2/

http://horizonovipare.blogspot.com/2011/09/vojislav-jakic.html

http://en.wikipedia.org/wiki/Outsider_art

Istorija Red Army Faction na engleskom

The first in a two-volume series, this is by far the most in-depth history of the Red Army Faction ever made available in English. Volume 1 presents the manifestos and communiques issued by the RAF between 1970 and 1977.

The three main manifestos - The Urban Guerilla Concept, Serve the People and Black September - are all included as are inportant interviews with Der Spiegel and Le Monde Diplomatique

Antifašistička Akcija Prijedor

Akcija i poruka solidarnosti Prijedorskih antifašista sa grčkim anarhistima i njihovom borbom 

s

15. Februar 2013.


Fb stranica Solidarity with Villa Amalias Squat
prenosi da se snage grčke policije, grupišu na trgu Exarhia, centru otpora anarhista, organizovana je reokupacijau skvota Skaramaga
Tekst o pokusaju reokupacije skvota Skaramaga


U  tišini i sramoti od strane  naših medija, primamo istu strašnu vest iz Grčke.
Pogledajte ove neverovatne scene: neka deca gladuju do smrti u bedi mučeni su i hapšeni  optuženi kao anarhist samo zato što su reagovali na mere štednje.
Dok u Atini dele besplatno voće i povrće,poljoprivrednici dovedeni na rub... Penzionisani građani, nezaposleni došli su do tačke bez povratka, uprkos ponavljanim pozivima za mirom, glad i frustracija  dovela ih je do čekanja u vrlo dugim redovima. To je Europa sada.

 

Februar 2013

Atina 02/ 2013 . Ljudi očajnički pružaju ruke za kesu namirnica koje nude poljoprivrednici, u simboličnom gestu solidarnosti (oni su mobilisani poslednjih dana zajedno sa ostalim sektorima radnika ).
Da li je slika dovoljno jasna za vas ?

                                                                          Jun-jul   2011.
 Želimo drugovima da uspeju i izdrže u ovom građanskom klasnom ratu protiv države, policije, i troike, udruženih zločinačkih anti-ljudskih snaga i izdrže represiju kojoj su konstantno izloženi u svakodnevnoj borbi za egzistenciju. 


ANTIFAŠISTIČKI POZDRAV! SMRT FAŠIZMU! SMRT KAPITALIZMU!STOP POLICIJSKOJ REPRESIJI! SOLIDARNOST SA GRČKIM ANARHISTIMA! 

Protests across Greece in solidarity with Villa Amallias

Protests across Greece in solidarity with Villa Amallias

News | 12/01/2013

One of the biggest anarchist/anti-authoritarian demonstration took place today in Greece. Over 10,000 people, mainly collectivities from various occupations, marched in Athens, expressing their solidarity to the 92 people arrested on Wednesday after the re-eviction of Villa Amalias squat, who have been charged with false categories; public disorder and face covering. The demonstrators started from Propylaea of Athens University and marched towards the courthouse of Evelpidon where they remained waiting for the decision of the attorney general. Later on, the authorities announced that the 92 arrested squatters are about to be released.

Villa Amalias is one of the oldest squats in Athens/Greece, a place where anti-commercial cultural activities take place. It is, also, a reference point for the development of relationships based on equality and social solidarity.

On Thursday, 20/12/2012, riot squads invaded the occupied space arresting 8 people, leaving the squat evacuated for a few days. At the same time, the vast majority of the Greek mass media was knowingly reproducing inaccurate and slanderous information, fully aligned with the government’s right-wing rhetoric, which has proclaimed an organised back-clash against squatting on abandoned buildings, supported, also, by the neo-Nazi party, Golden Dawn. Meanwhile, many of its members who have been found responsible for murderous physical racist attacks and illegal gun ownership, still run free and safe from prosecution.

http://eagainst.com/articles/police-raided-occupation-of-villa-amalias-athens/

http://eagainst.com/articles/protests-across-greece-in-solidarity-with-villa-amallias/

http://eagainst.com/articles/greek-police-leak-plan-to-evict-40-squats-across-the-country/

"Atina Antifašistički grad" 19. januara

U Atini ce se 19. januara održati velike antifašističke demonstracije pod sloganom "Atina Antifašistički grad"
istovremeno u znak solidarnosti, ispred grčkih ambasada širom sveta. Činjenica da je profašistička stranka Zlatna Zora u usponu, i da je istraživanje pokazalo da veliki deo policije glasa za Zlatnu Zoru, a širok antikapitalistički, i antifašistički blok, iako nije odneo pobedu na izborima, ipak je složan u učestvovanju na demonstracijama. Samo Nova Demokratija je odbila da učestvuje. Danas  kanclerija Antonisa Samarasa, prostorije Nove Demokratije bile su izložene rafalnoj paljbi iz kalašnjikova.

http://athensantifa19jan.wordpress.com/

http://www.socialistworker.co.uk/art.php?id=30256

http://www.advance.hr/vijesti/grcka-veliki-anti-fasisticki-prosvjed-19-sijecnja-protiv-zlatne-zore-grci-pozivaju-cijelu-europu-da-se-suprotstavi-rastucem-fasizmu/

http://merrybabes.com/2013/01/14/shots-fired-at-new-democracy-headquarters-bullet-found-in-pm-samarass-office/

Berlinska revolucija, Januar 1919: Heroji proleterskog internacionalizma - Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht

Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht: njihova smrt značila je kraj nade u pobjedu svjetske revolucije

U januaru mjesecu 1919. oteti su, podvrgnuti torturi i mučki ubijeni osnivači Komunističke partije Njemačke i vođe pobune Saveza Spartakista Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg. Izvršioci zločina bili su Freikörpsi i vojni streljački odredi, a okrutna ubojstva izvršena su po nalogu socijaldemokratske vlade na čelu sa Friedrichim Ebertom. Tijelo Rose Luxemburg bačeno je u kanal rijeke toliko iskasapljeno da ni kasnije, po pronalaženju, nikad nije točno utvrđeno da li se radi o autentičnim ostacima, čak ni kad su svečano sahranjeni i kad je žrtvama podignut spomenik.

Ova mračna januarska katastrofa imala je tragične posljedice po historiju ne samo međunarodnog radničkog pokreta nego i po cijelu svjetsku historiju i na neki neizravan način ona je daleki uzrok teških dana koje i danas proživljavamo.

Lenjin i boljševici, kad su u jeku rata podigli Oktobarsku revoluciju, nisu ni jednog časa sumnjali da će se dići cijeli svjetski proletarijat i da će revolucija biti svjetska. Samo kao svjetska revolucija ona je imala nade u uspjeh. To su pokazivali mnogi znaci, jer je do pobuna došlo svugdje od Kube i Španjolske i od Meksika, do Austro-Ugarske. Svuda su se u bazi stvarali savjeti vojnika, radnika i seljaka i narod se odlučno bunio protiv krvave kasapnice Prvog svjetskog rata, bezdušnog izrabljivanja i mučnog života. U našim krajevima došlo je do ustanka mornara u Boki Kotorskoj, koji je ugušen u krvi strijeljanjem mornarskih vođa. Zemlja koja je bila najbliža Rusiji i s čijim su vođama ruski boljševici (pa i menjševici i socijalisti revolucionari) imali najprisnije veze, koja je bila industrijski razvijena i politički organizirana, a čija je radnička klasa bila teško pogođena ratnim gubicima, bila je Njemačka.
 
Oktobarska Revolucija u Rusiji, napad na Zimski dvoracI zaista topovi s krstarice Aurora i pad Zimskog dvorca snažno su odjeknuli čitavom Njemačkom. Rat je naglo završen u novembru 1918 na zapadnom frontu, u Francuskoj, budući da je u Njemačkoj došlo do revolucije. Primirje je sklopljeno u željezničkom vagonu u Compiègnu, jer usprkos velikim gubicima Nijemci vojno nisu bili sasvim poraženi. To će izazvati osjećaj povrijeđenosti ponižavajuće teškim uvjetima Versailleskog mira, koji će zemlju baciti na koljena i kazniti je kao agresora, dok se masama u Njemačkoj činilo netočnim i jedno i drugo, a ujedno su doživjele kao veliku nepravdu oduzimanje prostranih pokrajina na istoku i na zapadu.

Sve to bit će uzrokom druge, još veće i još krvavije katastrofe: izbijanja II svjetskog rata. No u novembru i decembru 1918 godine, nakon što je rat prekinut, a car poslan u umobolnicu, cijela se zemlja zatalasala pod crvenim revolucionarnim valom. Od sjevera do juga zemlje planule su bune. Prvo pobune mornara i vojnika u Kielu, pa u Berlinu i u Mǖnchenu. Plamen je bio velik, ali kratkotrajan.

Njemačka je bila druga po redu zemlja u kojoj su revolucionarni mornari zavijorili zastavu sovjeta duž cijele zemlje i u kojoj je izvršni komitet berlinskih radnika i vojnika imenovao socijalističku vladu u zemlji. Na trenutak se učinilo da su se ruska Februarska i Oktobarska revolucija slile u jednu u toj zemlji, jer čim je imperator abdicirao, izgledalo je da je stvarna vlast u prijestolnici smjesta prešla u ruke najradikalnijih socijalista. Nažalost radilo se o iluziji, koju je izazvala trenutna, ali potpuna paraliza dotadašnje vojske i državnog aparata, dotučenih dotad najstrašnijim dvostrukim slomom kao i iznenadnim izbijanjem revolucije.

Historija nosi iznenadne bljeskove, kad revolucionarni plamen visoko sukne izazvavši skokove unaprijed, da bi potom pad bio još dublji. Ubrzo se prijašnji režim u republikanskom ruhu vratio na svoje staro mjesto i za njega socijalisti nisu više značili ozbiljnu opasnost, jer na izborima raspisanim smjesta nakon revolucije radikalno krilo socijalista nije dobilo većinu.
Revolucija u Njemačkoj, ljevičarski borci u Berlinu, 1918
Socijaldemokrati su dobili 38% glasova, dok su odcijepljeni revolucionarni socijalisti dobili svega 7,5% glasova. Još je manju prijetnju za njemačke kapitaliste predstavljala tek osnovana Komunistička partija, čiji su lideri smjesta ubijeni.

Boljševička nada u svjetsku revoluciju i u pobjedu revolucionarnih snaga u Njemačkoj ostajala je žilava usprkos pogibije Rose Luxemburg i Karla Liebknechta.

Isto su takvo nepokolebljivo uvjerenje pokazali i njemački komunisti. U proljeće te nesretne 1919 godine bila je i u Bavarskoj proklamirana Sovjetska republika, koja je ugušena ubojstvom njenog vođe, nakon čega se pobunio Mǖnchen, središte kulture i umjetnosti zemlje s tradicionalno jakom opozicijom . Revolucionarno talasanje u Evropi time nije još bilo završeno i davalo je i dalje nade boljševicima: nakon Njemačke podigla se Mađarska, u kojoj je revolucija trajala od mjeseca marta do jula 1919 godine, ali i ona je bila poražena i izazvala veliki emigrantski val.

Poraz revolucija u Evropi ostavio je Rusiju odnosno Sovjetski Savez izoliran i osamljen pa ga ni herojstvom izvojevana pobjeda u građanskom ratu ni poraz strane intervencije neće uspjeti spasiti od zastranjivanja. Nikad ni Marx ni nitko drugi tko je pasionirano slijedio nauk Kapitala i Komunističkog Manifesta nije računao na pobjedu komune samo u jednoj zemlji i još tako užasno zaostaloj kao što je bila Rusija.
   

Ustanak Spartakista, barikade u Berlinu, 1919  Bila je to revolucija protiv Kapitala, kako ju je nazvao Antonio Gramsci, odnosno sve tragedije, svi neuspjesi i mrlje na crvenoj zastavi, sva sramoćenja revolucionarnog pokreta, koja su se dogodila u dvadesetom stoljeću prouzročio je neuspjeh svjetske revolucije, a njen prvi tragični poraz bilo je obezglavljivanje revolucionara u Njemačkoj, slom Spartakovaca i ubojstva revolucionarnih vođa Liebknechta i Luxemburgove. Kažu da je i sam Lenjin toga bio itekako svjestan, a Trocki nikad nije prestao propovijedati i vidjeti pobjedu revolucije isključivo kao svjetski fenomen.

Makar i u jednoj jedinoj zemlji, Oktobarska revolucija, ta prva pobjeda u historiji najbjednijih nad kapitalom, obilježila je cijelo XX stoljeće oslobađanjem od životnih muka i robovskog rada ugnjetenih u vlastitoj zemlji te razbuktavši veliku nadu, kojom je obasjala svijet i inspirirala kroz cijeli vijek porobljene.

Zemlja sovjeta podnijela je i lavovski dio u antifašističkoj borbi u II svjetskom ratu, položivši za pobjedu nacifašizma dvadeset milijuna života svojih građana i omogućavala sve antiimperijalističke i antikolonijalne pokrete Trećeg svijeta uz udoban položaj radničke klase na Zapadu, jer se svjetski kapitalizam bojao bastiona radničke pobjede, koji je, usprkos svemu, predstavljao SSSR.

Ipak, razilaženja u shvaćanju revolucije i njenih institucija između boljševika i njemačkih lijevih socijalista ispoljila su se veoma rano – u poznatoj polemici između Lenjina i Luxemburgove. Rosa Luxemburg bila je protiv diktature proletarijata u Lenjinovoj interpretaciji, protiv raspuštanja ustavotvorne skupštine i za striktno poštovanje prava zbora i dogovora kao i političkog organiziranja. Ona je bila za proširenje, a ne za sužavanje prava izborenih Francuskom revolucijom.
  

 Rosa Luxemburg, govor 1907 tih prava smatrala je da će radnička klasa biti sputana luđačkom košuljom i da je ukidanje demokracije i slobode parlamenta kobno i po samu radničku klasu. Ipak, čvrsto je stajala i ostajala na strani revolucije u burnim danima, koji su zahvatili Njemačku. Još i danas odjekuje i jednako je živ njen historijski poklič: "Revolucija ili barbarstvo!"

Nažalost, u Njemačkoj će konzervativne snage iznijeti pobjedu i 1919 i 1933 godine, a ta će pobjeda dovesti na svjetsku pozornicu barbarstvo. Dotad nezamisliva surovost te industrija rata i smrti krvlju će okupati svijet.
Propast Spartakovaca bio je u neku ruku najava svih nadolazećih katastrofa dvadesetog stoljeća, njegovih ratova s neviđenim razaranjima, a indirektno i najava konačnog sloma Sovjetskog Saveza, kao i današnje svjetske tragedije ljevice. Da je pobijedila revolucija u Njemačkoj, historija dvadesetog stoljeća poprimila bi sasvim drugi tok.

Koncepcije za koji se zalagali Spartakovci žive u radničkom pokretu i dan danas i predstavljaju ciljeve za koje se još uvijek vrijedi boriti. A ti su principi revolucionarna spontanost, demokracija koja polazi odozdo, iz baze, gdje se donose odluke u savjetima. Revolucionarna tijela i organi imaju se povinovati demokratski donesenim odlukama baze, a ne rezolucijama partijskog aparata.

Jednaka je i važnost proleterskog internacionalizma, koji lokalne manjine pretvara u ogromnu većinu. Oni koji nemaju, oni izrabljivani jučer kao i danas predstavljaju nesumnjivu većinu. Veliku važnost treba pridavati svijesti klase rada, jer bez nje nema pobjede u klasnoj borbi.

Spartakovci su se također opredijelili protiv privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, a smatrali su svojim glavnim zadatkom borbu za mir, protiv imperijalističkog rata i gajili uvjerenje da opći štrajk svih radnika svijeta može dovesti do pobjede svjetske revolucije. Njihov je krajnji daleki cilj bilo ostvarenje komunističkog društva, a taj san završio je njihovom fizičkom likvidacijom i bacanjem u kanal njihovih posmrtnih ostataka. Tako je san o svjetskoj revoluciji završio jednog hladnog januarskog dana u Sprevi, a nad svijet se nadvila buduća nesreća neslućenih razmjera.

Rosa Luxemburg, čije ime i danas inspirira komuniste, revolucionare i autentične ljevičare širom svijeta, rođena je u poljskom gradiću Zamošć 1871 kao peto dijete siromašne židovske porodice. Djevojčica se u školi isticala neobičnom umnošću i uspjela je, usprkos siromaštva, studirati u Zǚrichu s cijelom plejadom ličnosti, koje će odigrati važnu ulogu u radničkom pokretu, u revoluciji te u intelektualnim domašajima Evrope početkom dvadesetog stoljeća.

Po završetku studija Luxemburg se bavila političkom agitacijom u Poljskoj, ali zbog progona mora pobjeći iz zemlje te je od 1907 do 1914 predavala u Berlinu političku ekonomiju. Kad je izbio rat čvrsto je stala na antiimperijalističke pozicije i organizira niz pacifističkih manifestacija, zbog čega je uhapšena po nalogu cara Vilchelma II. Iako je osuđena na robiju, kad je izašla iz zatvora 1916 godine sa Karlom Liebknechtom nastavlja politički rad. Pacifistička djelatnost Rose Luxemburg, Karla Liebknechta, Clare Zetkin i Franza Mehringa predstavljaju, uz glas Jeana Jaurèsa u Francuskoj, kojeg su morali ubiti da bi otpočeli svjetski rat, jedine svijetle trenutke u općem pomračenju razuma cijelih nacija, što je dovelo do sveopćeg pokolja u interesu imperijalista i njihovih slugu.

Jorès i Luxenburgova pozivali su na generalni štrajk protiv rata, što će ih oboje doći glave. Smrt Rose Luxemburg osim sudbinskog gubitka za njemačku i poljsku revoluciju, značila je i gubitak izvanredne teoretičarke marksizma, koja je vrlo rano uvidjela golemu žilavost kapitalizma, što je ovaj crpi od imperijalizma, te nije predviđala, za razliku od Lenjina i boljševika, njegov skori i munjevit kraj. Ipak, argumentirano se i neštedimice obračunavala sa socijaldemokratskim revizionizmom Bernsteina, a uz naglašeno nepristajanje na privatno vlasništvo, ima historijsku zaslugu što nikad nije posumnjala da je jedina alternativa socijalizmu barbarstvo.

Kao poljska Židovka zazirala je od nacionalističkih pokreta pa je čak izrazila sumnju i u lenjinistički princip samoopredjeljenja naroda, dijelom jer je doživjela krvavi uspon poljskog nacionalizma, a dijelom jer je smatrala da treba u svakom slučaju dati prednost klasnoj borbi i internacionalizmu.

Iza tragedije te rijetke žene ostala su pisma iz zatvora, djela Kapital i njegova akumulacija te Revolucija u Rusiji, polemika s Lenjinom i mnogobrojni napisi inspirativni i uvijek aktualni, pravi rudnik misli i stavova, a svakako da svojevrsni kuriozitet predstavlja i činjenica što ju je dao ubiti njen vlastiti učenik, predsjednik socijaldemokratske vlade, Ebert.
   Karl Liebknecht i Rosa Luxemburg 

 Suosnivač Spartakovaca ubijen zajedno s Rosom, Karl Liebknecht, bio je sin osnivača Njemačke socijaldemokratske partije, Wilhelma Liebknechta iz Leipziga. Pošto je završio pravo i političku ekonomiju te doktorirao, otvorio je s bratom Theodorom advokatsku kancelariju u kojoj je branio osuđivane socijaliste.

Kao član socijaldemokratske partije bio je predsjednik Socijalističke Internacionale, a zbog djela 'Militarizam i antimilitarizam' prvi put je uhapšen 1910. Potom postaje zastupnik Reihstaga , a 1914 osnovao je s Franzom Mehrigom, Klarom Zetkin, Paulom Levijem te Leom Jogichesom Savez Spartakovaca. Uskoro je uhapšen i upućen na front.

Oslobođen zbog bolesti ponovo je uhapšen 1916 i osuđen za veleizdaju. Po izbijanju revolucionarnog pokreta u Berlinu 1918 pušten je iz zatvora te je nastavio revolucionarno djelovanje i rad. Ekspresionistički pisac Döblin posvetio je najljepše stranice svog djela liku narodnog vođe te Liebknechtovim riječima na pogrebu žrtava revolucije 1918. Spartakovci izdaju novine 'Crvena zastava', a u novembru 1918 Liebknecht proglašava Slobodnu socijalističku Republiku s balkona Berlinskog dvorca, svega dva sata nakon što je Philipp Schleidemann proglasio Njemačku Republiku sa balkona Reichstaga 31 decembra 1918.

Prvog januara 1919 osnovana je Komunistička partija Njemačke. Dana 6 januara Spartakovci su u Berlinu podigli ustanak na čelu kojeg su bili Karl Liebkneht, Klara Zetkin, Rosa Luxemburg i Leo Jogiches. Ustanak nije uspio - vojska ga je okrutno ugušila - bilo je mnogo žrtava. Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht oteti su 13 januara, a ubijeni i bačeni u kanal rijeke Spree, vjerojatno 15.januara.
Crveni karanfili na grobovima Rose Luxemburg i Karla Liebknechta, groblje Zentralfriedhof Friedrichsfelde, BerlinTog hladnog siječnja nisu samo prestala kucati dva revolucionarna srca njemačkog naroda. Uništena su i dva sjajna uma, koja su umjela razumjeti i predvidjeti historiju.
Jasna Tkalec

izvor: advance.hr