piše: Nancy Fraser,The Guardian
Feminizam obično podrazumijeva da se borbom za emancipaciju žena stvara bolji svijet – pravedniji i slobodniji. No u zadnje se vrijeme javlja bojazan da ideali koji su prve počele zagovarati feministkinje, sada počinju služiti u druge svrhe.
Konkretno, postavlja se pitanje nije li kritika seksizma postala opravdanje za nove oblike nejednakosti i eksploatacije?
U ovom obratu, postoji opasnost da se ženski oslobodilački pokret udružio s neoliberalnim težnjama za izgradnju društva kojim vlada slobodno tržište. To bi objasnilo zašto se feminističke ideje, koje su prije bile dio radikalnog pogleda na svijet, sada sve više izražavaju u individualističkim terminima. Nekada su feministkinje kritizirale društvo koje je promoviralo karijerizam, a sada savjetuju ženama da se "prilagode". Pokret koji je stavljao naglasak na društvenu solidarnost, sada slavi poduzetnice. Pokret koji je cijenio međuzavisnost, sada promovira individualni napredak i meritokraciju.
Do svega ovoga došlo je zbog promjene u samom karakteru kapitalizma. Nakon državnog kapitalizma poslijeratnog perioda, na scenu je stupio novi, "neorganizirani", neoliberalni kapitalizam. Drugi val feminizma nastao je kao kritika prve vrste kapitalizma, ali je sada postao sluškinja drugoj.
Iz sadašnje perspektive možemo vidjeti da je ženski oslobodilački pokret ukazao na dvije različite moguće budućnosti.
Prema prvom scenariju, zamišljen je svijet u kojem je rodna emancipacija išla ruku pod ruku s participativnom demokracijom i društvenom solidarnošću; prema drugom, obećan je novi oblik liberalizma koji bi i ženama i muškarcima omogućio individualnu autonomiju, povećanu mogućnost izbora i meritokratski napredak. Drugi je val feminizma u tom smislu bio ambivalentan. S obzirom na to da je bio kompatibilan s oba viđenja društva, bio je podložan dvjema različitim povijesnim elaboracijama.
Ambivalentnost feminizma posljednjih se godina razriješila u korist drugog, liberalno-individualističkog scenarija, no ne zbog toga što su feministkinje bile pasivne žrtve neoliberalnog zavođenja. Naprotiv, sam je feminizam dao tri važna doprinosa razvoju neoliberalnih ideja.
Prvi doprinos bila je feministička kritika "obiteljske plaće" – obitelji u kojoj muškarac zarađuje, a žena ostaje kod kuće, što je bio ključni ideal državnog kapitalizma. Feministička kritika tog ideala sada služi kao opravdanje za "fleksibilni kapitalizam". Žene su sve više počele sudjelovati na tržištu rada i ideal "obiteljske plaće" zamijenjen je suvremenom verzijom – obitelji koja se sastoji od dvoje zaposlenih, koju je feminizam, po svemu sudeći, odobravao.
Nema veze što je taj novi ideal u stvarnosti značio manje plaće, nesigurna radna mjesta, smanjen životni standard, povećanje broja radnih sati po kućanstvu, te općenito rast siromaštva, pogotovo u kućanstvima koja su vodile žene. Na taj je način neoliberalizam iskoristio feminističku kritiku obiteljske plaće kako bi opravdao eksploataciju, te upotrijebio borbu za emancipaciju žena u svrhu akumulacije kapitala.
Feminizam je dao još jedan doprinos neoliberalizmu. Tijekom razdoblja državnog kapitalizma, feministkinje su s pravom kritizirale ograničeni politički pogled koji je bio toliko fokusiran na klasne nejednakosti da je zanemario ostale "ne-ekonomske" nepravde poput obiteljskog ili seksualnog nasilja. Odbacujući taj ekonomski aspekt i fokusirajući se na ovaj osobni, feministkinje su proširile političko djelovanje kako bi dovele u pitanje statusne hijerarhije koje su počivale na kulturalnoj konstrukciji rodnih razlika. To je trebalo rezultirati širenjem borbe za pravdu kako na kulturnu, tako i na ekonomsku sferu. No rezultat je zapravo bio jednosmjeran fokus na "rodni identitet" po cijenu svih ostalih političkih pitanja.
Još gore, feministički zaokret prema politikama identiteta bio je previše usklađen s rastućim neoliberalizmom čiji je cilj bio potisnuti svako sjećanje na društvenu pravdu. Feministkinje su se najviše fokusirale na kritiku kulturnog seksizma, baš u trenutku kada su okolnosti zahtijevale da se dvostruko veća pažnja posveti kritici političke ekonomije.
Konačno, treći doprinos feminizma neoliberalnim idejama bila je kritika paternalizma države blagostanja. Iako je tijekom razdoblja državnog kapitalizma ta kritika bila progresivna, kasnije se stopila s neoliberalnim ratom protiv "države dadilje" i njegovim ciničnim prihvaćanjem nevladinih organizacija. Primjer toga je "mikrokredit", program malih bankovnih kredita siromašnim ženama juga. Predstavljen kao feministički lijek za podčinjenost i siromaštvo žena, zanemarila se činjenica da se taj kredit pojavio upravo u trenutku kada su države odustale od makro-strukturalnih napora borbe protiv siromaštva. Projekt čija je prvotna ideja bila demokratizacija državne moći kako bi osnažila građane, sada se koristi kako bi se ozakonila komercijalizacija i državna štednja.
U svim ovim slučajevima, ambivalentnost feminizma bila je razriješena u korist (neo)liberalnog individualizma. No drugi, solidarni scenarij, još je uvijek moguć. Feministkinje bi zato trebale prekinuti opasnu vezu s neoliberalizmom i zahtijevati natrag svoja tri "doprinosa" po svojim vlastitim uvjetima.
To znači da bi, najprije, trebalo prekinuti sumnjivu vezu između kritike obiteljske plaće i fleksibilnog kapitalizma tako da se zagovara decentralizacija plaćenog rada i vrednovanje neplaćenih aktivnosti. Zatim, trebalo bi ujediniti borbu za transformaciju statusnog poretka koji počiva na maskulinitetnim kulturnim vrijednostima s borbom za ekonomsku pravdu. Naposljetku, trebalo bi odvojiti lažne veze između kritike birokracije i slobodnog tržišnog fundamentalizma na način da se zahtijeva povrat participativne demokracije kao sredstva za jačanje moći javnosti, što bi ograničilo kapitalizam i povećalo pravednost.
Prevela i prilagodila Vanja Veršić
preuzeto sa VoxFeminae.net
